Kako je samo naš hercegovački govor bogat riječima — nama svima poznatim, a drugima pomalo čudnim, kao da su ispale iz nekog starog sanduka pod krošnjom oraha. A baš u tim riječima krije se čitav jedansvijet: i smijeh i pamet, i život i nevolja.

Zato ćemo pokušati da ih „oživimo“, da ih vratimo među nas, oslanjajući se na kapitalno djelo Rječnik istočnohercegovačkih matičnih govora Nedjeljka Marića — čovjeka koji je te riječi slušao tamo gdje su se i rodile.

Počinjemo od slova — A — i glagola avertit se.

Znači: dosjetiti se, osvjestiti se, razabrati se, doći sebi, sabrati se.

„Kasnije, avertio se i Špiro i dozvao pameti, pa ne ide baš do dućana i ne mijenja vreću, nego ode iza prve okuke, malo odmori, pa onda onu istu vreću zametne na vrat i nosi Vukovoj kući“, zapisao je Šćepan Aleksić u Turskom drumu.

Pričali su Bilećani da se jedan njihov, kad se jednom „avertio“ i napio vode, vratio u kafanu da pita s kim se sve sinoć zakačio — kao da je tu noć neko drugi živio u njegovo ime.

Averćivati se znači dolaziti sebi. Osvješćivati se.

Radnja koja bi nam, u ovom smutnom vremenu, dobro došla češće nego što priznajemo.

I zato, da se ne pravimo mnogo pametni:

„Avertite se, ljudi, kumim vas Bogom — malo se dozovite, malo se prisjetite ko ste, šta ste i kuda idete!“