E, moj brate u Hristu i nevolji, dođe vrijeme da se i o toj pošasti proslovi koja riječ! Sjednem tako pod ovu našu staru šljivu pored kuće, zamotam škiju pa sve nešto gledam u nebo i mislim: ima li danas išta lakše nego poblenaviti i u svijet otići kao prava pravcata avetinja?

Nisam ja, bogme, avetan koliko vi mislite, no mi je ovako lakše živjeti – zapiso je nekad davno onaj naš čestiti Radovan Bjelogrlić u svojoj knjizi, dok su graktale vrane i vijali vukovi. I šta se, za Boga miloga, od tada promijenilo? Ništa, moj brate u Hristu!

I dan-danas jauče majka za sinom, il' stric za sinovcem, pa kroz avliju odjekuje: „Ne budali, nesrećo, prođi se avetanja, dovati se motike!“ Ali ne vrijedi, uvatilo to maha, pa ne pušta.

A šta je to, pitaš se, kad čovjek počne da aveta? E, to ti je ono kad neko govori koještarije, kad bunca i bulazni kao da ga je upekla najgora julska zvijezda u „babinu rupu“.

 Za takvog nesrećnika kod nas u selu odmah kažu: „Ma pusti ga, potpuno je avetnuo, vere se okolo ko avet, nema u njega ni dvije unakrst! Taj ti je najveća avetinja kuda kiša pada, dao se u neki avetluk kakav ni u snovima nisi vidio. Sakuplja nekakvu avetničad od riječi, lak pod kapom, viljnule pameti, sa sobom mimo sebe – niti zvan, niti dozvan.

Prava avetinja s pričom bez priče, sav u nekoj pomamili!“ Tako je to u svoje pero uhvatio i Miro Vuksanović, bog da mu dušu prosti, znao je on tu našu muku.

Avetinja ti je, zapravo, maloumna osoba, čovjek koji ne vlada sobom, mada ne mora uvijek biti zao. Ali danas? Danas tih avetinja ima na pasja preskakala, nasadilo se to na svakom ćošku, u svakoj čaršiji i državnoj službi. Pa se čovjek, baš kao Mučibabić u svojoj knjizi, zapita u čudu: „Pa zar sam morao prevaliti toliki put i preći ovolike planine da bih sreo takvu avetinju koja mi se još i u lice podsmijeva?“

A odgovor jadan, da jadniji ne može biti.

U ovom našem naopakom, savremenom svijetu, postalo je izgleda „in“ i velika moda avetati, činiti avetluke i brukati pretke. Postaneš tako avetnik ili avetnica, pa izrodiš i avetničad, kukala ti majka. I pravo da ti kažem, u ovom ludom vremenu nije ni teško avetnut, poblesaviti i sasvim se raspametiti. Čovjek naprosto zanijemi pred nepravdom, pa kako ono kažu u Nikšiću: „Prosto avetnuh, pa zaustih, čim on učini stanku, da viknem: vrći riječ nase ili bi druga!“

Ima, doduše, i ona blaža sorta, skoro pa simpatična – naš mali avetuljak. To je ono seosko đače ili komšijsko derište što pravi sitne zapetljancije. Pa se tako pamti priča kako se preganjaše jedan dan s onijem avetuljcima Petraninim čiji je otac bolji i čiji konj brže trči.

Ali, moj pobratime, pitanje svih pitanja, teže od svakog državnog ispita, jeste: kako danas ostati normalan? Kako ne ostati avetan, kako ne biti avetan, i kako se ne ponašati avetno u ovom opštem ludilu?

E, moj pobratime... to ti nije lako.

Čuvaj glavu, drži se zemlje i ne daj pameti da viljne preko grede!

Poavetaćeš!!!