Pričala mi jedna baba iz istočne Hercegovine. Kad ona stane pričati,čini ti se da i kamen progovori, jer svaki kamen ovdje pamti više nego poneki čovjek. – Ma, dobri su bili momci, lijepi, Boga mi, da ih čovjek samo gleda. Ali najuporniji su imali šićar od ašikovanja! Kadli,tadli... – reče ona, pa šeretski namignu, kao da je baš tog časa iz svoje mladosti izvadila jednu tajnu, umotanu u staru vezenu maramu.

Zapitah je šta je to zapravo ašikovanje. Nasmija se ona, onako kako se smiju samo stari ljudi koji su živjeli u vremenu kada se ljubav nije trošila na brzinu. – E, sinko moj, nije ti to bilo kao danas. Danas se zavoli preko telefona, a ostavi preko jedne poruke. A nekad... nekad je srce moralo dobro da se namuči dok dođe do drugog srca. Kad bi ljeto počelo da se primiče jeseni, a kukuruzi požutjeli po Popovom polju, sazivala se komuša. Iz svakog zaseoka stizala je čeljad. Stariji bi ulazili u kuću kod domaćina. Mirisala je kafa, točila se rakija, prepričavalo se šta je godina donijela, a šta odnijela. Mladost je ostajala napolju. Djevojke posjedaju kraj kukuruza i komušaju klip po klip. Momci, kao slučajno, malo podalje. Niko ih nije rasporedio, ali je srce vazda bolje znalo put nego noge. Isprva tišina. Onda neka šala.

Pa smijeh. A onda, iznenada, jedna djevojka zapjeva. Tiho. Stidljivo.

Kao da prvo pita veče smije li. Druge prihvate, pa se pjesma razlije preko njiva, uz brda i niz doline, sve do krševitih visova, gdje i vjetar uspori da je čuje. Ne ostaju ni momci dužni. Zapjevaju i oni.

Nije to bilo nadmetanje, već razgovor pjesmom. Jedni otpjevaju, drugi odgovore. Kao dva izvora što se dozivaju preko hercegovačkog kamena. A ako je koji momak koju djevojku begenisao, ako mu je srce zaigralo baš zbog nje, nije trčao da joj govori velike riječi. Uzeo bi lijep, zreo klip kukuruza. Pa joj ga, kao nehotice, baci u krilo. E, tu je bila sva nauka ljubavi. Ako ga djevojka vrati – sve je jasno. Ako ga prihvati... Pa ga polako iskomuša... Onda više niko ništa nije morao da pita. Selo je već sve znalo. Bez jedne jedine riječi. – Vidiš, sinko – nastavi baba – nije tu bilo onoga što danas svijet naziva slobodom. Bilo je stida. A stid je bio najljepši nakit svake djevojke.

Nije to bila udaljenost nego poštovanje. Što je veći bio obraz, to je ljubav dublje puštala korijen. Onda bi počelo pravo ašikovanje. Momak dočeka djevojku na česmi. Pomogne joj oko tovara. Isprati je do avlije, ali nikad preko praga. Razgovaraju malo. Ćute mnogo. A baš u tom ćutanju bilo je više ljubavi nego što danas stane u hiljadu poruka.

Baba zastade, pa se nasmija. – Ali, Boga mi, bilo je i upornih! Obiđu njivu triput, kao traže izgubljen nož, a sve gledaju hoće li djevojka podići oči. Donesu vode kad niko nije žedan. Ponude jabuku kad su svi večerali. Vrzmaju se oko jedne kô pčela oko vrijesa. Kažem ti ja –imali su šićar od ašikovanja! Nije im bilo teško ni deset večeri dolaziti samo zbog jednog osmijeha. Jer najljepše hercegovačke ljubavi nikada nisu počinjale velikim zakletvama. Počinjale su jednim pogledom. Jednom pjesmom. I jednim klipom kukuruza koji je pao tamo gdje je srce već odavno bilo stiglo.

I nije čudo što je jedan od najvećih mostarskih pjesnika, Osman Đikić, znao šta je ašikovanje. Nije ga učio iz knjiga, nego iz života, iz onih starih mahala u kojima se ljubav prvo vidjela u očima, a tek onda izgovarala. Zato je i napisao: „Ašik osta' na te oči, Na te dvije tamne noći.“ Nije slučajno ni što je jednu svoju knjigu nazvao „Ašiklije“. Znao je Đikić da se ljubav ne mjeri vremenom, nego dubinom.

Da se ne pamti po broju dana, već po snazi uzdaha. A onda je život,onaj isti koji čovjeku daje proljeće, znao i surovo da ga prekrati.

Osman Đikić umro je mlad, u Mostaru, 30. marta 1912. godine, u trideset trećoj godini života, savladan tuberkulozom. Nedugo za njim, iste godine, otišla je i njegova Zora. I nju je odnijela ista bolest.

Eto, tako je Bog uredio. Ali ima nešto što ni bolest, ni smrt, ni vrijeme nikada nisu uspjeli pobijediti. Ljubav. Pa kad ponekad, u tišini predvečerja, čujem kako vjetar prolazi kroz kukuruze ili kroz stare mostarske avlije, pomislim da možda Osman i njegova Zora i danas negdje ašikuju. Da li u Dženetu ili u Raju? Kakve to veze ima. Pred Bogom je ljubav čistija od naših riječi, a veća od naših podjela....