Čovjek cijelog života bježi od nečega. Od siromaštva, od straha, od tuđeg suda, od uspomena koje bi najradije zakopao dublje nego što je moguće. Ali postoji jedno mjesto na koje ne može pobjeći. To je ono mjesto u njemu samom, gdje sve ostaje zapisano, i ono što je rekao, i ono što je prećutao, i ono što je učinio misleći da će zauvijek biti zaboravljeno.

A Mostar pamti.

Pamti kamen koji je vijekovima stajao, pamti Neretvu koja je gledala kako se mijenjaju ljudi i vremena, pamti i hram koji je bio više od zidova. Božija kuća ili hram nije kamen složen rukom neimara. u njemu živi nešto nevidljivo, nešto što pripada onima koji su tu dolazili sa nadom, molitvom i tihim ljudskim željama.

U temeljima Saborne crkve Svete Trojice počivao je vladika Leontije Radulović od 1888. godine. Godine su prolazile preko njegovog groba, Mostar se, dakako, mijenjao, ljudi dolazili i odlazili, ali je on ostajao u miru koji pripada onima koji su završili svoj zemaljski put.

A onda je došao dan kada je vatra ušla u hram.

Petnaesti jun 1992. godine ostao je kao jedan od onih dana koje čovjek ne pamti po kalendaru, nego po rani koju ostave. Jer ne boli samo ono što je uništeno. Boli i ono što je moglo biti drugačije.

Vatra je tog dana gutala drvo i ikone, zidove i vrata, ali najteži plamen nije bio onaj koji se vidio. Najteži je bio onaj koji je ušao uljude.

Jer čovjek prvo zapali u sebi ono što će kasnije zapaliti oko sebe.

Među onima koji su se pominjali u pričama o tom danu bio je i neki Sakib. Čovjek nemirne sudbine, čovjek kojeg su životne okolnosti i vlastiti izbori odveli putem sa kojeg se nije lako vratiti.

Ali život ima čudan običaj.

Ponekad nas vrati upravo tamo odakle smo mislili da smo zauvijek otišli.

Sedamnaest godina kasnije pojavio se ponovo u Mostaru. Tražio je pomoć i hranu tamo gdje je nekada ostao trag njegovog života.

Ne zna čovjek šta se dešava u duši drugog čovjeka.

Možda ga vrati nevolja.

Možda usamljenost.

Možda onaj tihi glas koji se javi onda kada više nema nikoga ko bi ga nadglasao.

Savjest nije glasan sudija. Savjest ne viče nego samo strpljivo čeka. I kada se javi, čovjek shvati da je od svih vrata najteže otvoriti ona koja vode prema samom sebi.

Kada je započela obnova Saborne crkve, otvoren je grob vladike Leontija. Trebalo je privremeno prenijeti njegove posmrtne ostatke, ali je pronađeno nešto što je mnoge ostavilo u čudu.

Poslije toliko godina, poslije požara i rušenja, pronađeni su ostaci i odežde koji nisu nosili znake propadanja onako kako bi se očekivalo.

I opet se čovjek nađe pred pitanjem na koje nema lakog odgovora.

Jer postoje stvari koje se ne mjere samo razumom.

Postoji ono što vidimo.

I postoji ono što osjetimo, a ne umjemo objasniti.

S druge strane, Sakibova priča završila se u vatri koja je ovoga puta bila okrenuta prema njemu.

Ne treba čovjek da uzima mjeru pravde u svoje ruke. Nismo stvoreni da budemo sudije tuđim dušama, jer svako od nas nosi neki svoj teret koji drugi ne vide.

Ali jednu pouku možemo izvući.

Vatra koju zapalimo u svijetu ne nestane kada se ugasi plamen.

Ona ostane negdje.

U kamenu.

U pamćenju.

U čovjeku.

I zato su stari govorili kratko, a mudro:

Ko se s vatrom igra, od vatre strada.

Jer vatra ne zna čiju je ruku prvo zagrijala.

A kada se rasplamsa, traži sve.