Ima jedna riječ koja je nekada živjela u svakoj drugoj kući, zajedno sa mirisom starih vremena, škripom drvenih vrata, babinim prutom i đedovim „pušti ga baba“ i onim čuvenim: „Ama, ne gicaj se, čovječe!“

Danas je sve rjeđe čujemo. Kao da je i ona, zajedno sa mnogim starim riječima, otišla negdje niz drum, pa je više niko ne doziva.

Riječ je – gicati.

Tako su govorili stari kad bi se neko od nevolje ili bijesa uznemirio, kad bi se uzjurio kao kakvo goveče pred studen, kad ne zna šta će od sebe pa počne da poskakuje, da udara nogama u vazduh i da se, što bi naš narod rekao, – gica.

Gicati se, dakle, znači nervozno reagovati, ljutiti se, buniti se, skakati na svaku riječ i na svaki pogled.

A danas sam se, eto, sjetio te riječi.

Sjedoh da se ošišam, kad ono – otac doveo dječačića.