General Mladen Bratić ostao je upamćen kao jedan od najčasnijih i najhrabrijih oficira Jugoslovenske narodne armije, čovjek koji je do posljednjeg dana živio vojničku zakletvu i svoju dužnost prema narodu i otadžbini. Rođen u hercegovačkom kršu, u okolini Nevesinja, ponio je iz zavičaja ono što Hercegovina vijekovima rađa – čvrstinu, dostojanstvo i osjećaj časti koji ne poznaje uzmicanje.

U aktivnoj službi JNA bio je od 1953. godine. Kao sposoban i poštovan starješina, prošao je težak i odgovoran vojnički put, da bi pred sam raspad Jugoslavije bio unaprijeđen u čin general-majora i postavljen za komandanta Novosadskog korpusa. Upravo na tom mjestu dočekao je tragične godine raspada države, buđenje hrvatskog secesionizma i otvorene oružane napade na srpski narod u Hrvatskoj.

Dok su ustaške paravojne formacije tokom 1991. godine napadale srpska sela i kvartove oko Vukovara, minirale kuće i terorisale narod, JNA je pokrenula operaciju deblokade i zaštite stanovništva. U tim teškim borbama jednu od najvažnijih uloga imao je upravo 12. novosadski korpus pod komandom generala Mladena Bratića.

Ono što je Bratića izdvajalo nije bio samo čin, već način na koji je vodio svoje vojnike. Nije bio general iz kabineta, već komandant koji je uvijek bio uz svoje ljude, na prvoj liniji fronta, dijeleći sa njima i opasnost i sudbinu. Pod njegovom komandom bili su vojnici različitih nacionalnosti — Srbi, Hrvati, Slovenci i drugi — ali ih je sve povezivala zakletva datoj državi i osjećaj vojničke časti. Bratić je naročito pazio na mlade vojnike, ne dozvoljavajući da neiskusna djeca budu bespotrebno žrtvovana. Istovremeno, nije tražio nikakvu privilegiju ni za svog sina, koji se takođe nalazio u borbama za Vukovar. To dovoljno govori o njegovoj pravičnosti, poštenju i ličnom primjeru.

Svoju veličinu general Bratić pokazao je i u smrti. Poginuo je 2. novembra 1991. godine, na Trpinjskoj cesti kod Borovog naselja, nadgledajući položaje na prvoj liniji fronta. Nije posmatrao bitku iz sigurnosti pozadine — bio je tamo gdje su bili njegovi vojnici. Geler minobacačke mine prekinuo je život čovjeka koji je do posljednjeg trenutka ostao uz svoju vojsku. Imao je 58 godina.

Vijest o pogibiji generala izazvala je ogroman potres među borcima. Samo šesnaest dana kasnije Vukovar je oslobođen, ali mnogi su govorili da je pobjeda skupo plaćena jer je vojska izgubila jednog od svojih najboljih komandanata. Njegova smrt nije bila samo gubitak jednog generala, već simbol stradanja čitave generacije oficira koji su ostali vjerni zakletvi u vremenu kada se država raspadala u krvi i mržnji.

Iako je sahranjen u Aleji zaslužnih građana u Beogradu, ime generala Mladena Bratića decenijama je bilo nepravedno potiskivano i prećutkivano. O njegovoj žrtvi malo se govorilo, a inicijative da mu se oda priznanje često su nailazile na otpore. Tek nakon skoro tri decenije, 2019. godine, otkrivena je spomen-ploča u kasarni „Jugovićevo“ u Novom Sadu, kao skroman znak sjećanja na čovjeka koji je svoj život položio za narod i državu.

General Mladen Bratić ostaje primjer oficirske časti, lične hrabrosti i požrtvovanja. Njegovo ime ne pripada zaboravu, već pamćenju srpskog naroda i istoriji onih koji su, bez straha i bez kalkulacije, stali ispred svojih vojnika i dali ono najvrednije što su imali — svoj život.

Neka mu je vječna slava i hvala.