Dođosmo polako do slova B, ili kako bi stare babe govorile – Be.

A sa slovom B u Hercegovini nije moglo mimo jedne riječi koja se i danas čuje, mada sve rjeđe – baksuz.

E, a baksuz je u našem kraju bio svašta pomalo.

Bio je onaj što ti dođe u kuću baš kad si naumio nešto veliko, pa ti se poslije cio dan nešto otima iz ruku kao da su se i ruke i posao nešto posvađali među sobom. Bio je i onaj što ga narod krivo pogleda, pa mu pripiše i kišu i sušu, i slab rod trešanja u dolini Neretve, i kad koza preskoči plot pa završi u kupusu, a bogme i kad se vino u bačvi pokvari bez ikakva razloga.

U svakom selu znao se, bar po narodnoj priči, poneki takav.

Sjedile bi babe pred kućom, predući vunu ili čisteći grah, pa bi, čim ga vide niz put, samo malo spustile glas:— Eno ga.

I to je bilo dovoljno. Nije trebalo ni ime reći.

I sad, da ne bude zabune, nisu to bili ni loši ljudi ni zli ljudi. Samo su imali nesreću da ih je glas pretekao, a od glasa je, govorili su stari, brži samo planinski vjetar i ljudski jezik.

Tako je u našem kraju živio jedan čiča koga su, ni krivog ni dužnog, smatrali baksuzom. Ako ga sretneš kad ideš u lov — vraćaj se kući. Ako ga vidiš kad nosiš lozu na kalemljenje — ne valja. Ako ga ugledaš kad ideš prositi djevojku — bolje je i da ne ideš.

Ako ga sretneš na putu za pazar, vrati se pa kreni ispočetka. Ne zato što će biti štete, nego što će ti čitav dan neko iza leđa šaputati:— Eto, vidiš da nije valjalo što si ga sreo.

Čovjek je jednom sjeo ispred prodavnice, zapalio cigaru i kroz smijeh rekao: — Ako sam ja toliki baksuz, što mene ne zaobiđe bar poneka nesreća?

Nasmijali se ljudi, ali niko nije imao odgovora.

A onda su došla neka druga vremena.

Počeli ljudi da dolaze u lijepim odijelima, sa osmijesima širokim kao Trebišnjica u proljeće. Ubjeđuju te da je njihova priča najljepša, njihova riječ najpoštenija, njihova obećanja najsigurnija.

Objašnjavaju ti da će biti i kula i vila, i posla i para, i puteva i fabrika, i da će, ako baš njih poslušaš, čak i sunce malo duže sijati iznad tvoga krova.

I slušaš ih, a nešto te ispod rebara malo žulja i ne da ti mira.

Nije to strah.

Nego pamćenje.

Ono staro hercegovačko pamćenje što ga narod nosi kao kamen u džepu — ne vidi se, ali je uvijek tu.

A narod sluša, klima glavom i pamti.

Pamti i šta je obećano i šta je ispunjeno.

I baš tad mi na um padne onaj stari čiča ispred prodavnice, što je više stradao od tuđeg jezika nego od svoje sreće.

Možda su naše babe ipak nešto znale.

Jer, ako se ovih mjeseci pred tobom stvori neko ko ti obećava baš sve što si ikad poželio, ko te uvjerava da je baš njegov kolač slađi od svakog drugog i da se med i mlijeko toče samo iz njegove čuture — možda nije loše tiho promrmljati:— Bjež', baksuze, od mene.

Nikad se ne zna.

Možda i pomogne.

A ako ne pomogne, bar će se neka stara baba tamo gore nasmiješiti ispod crne marame i reći: — E, moj sinko, nije baksuz onaj što ti preko praga uđe, nego onaj kome svaka lijepa riječ zvuči kao istina.

Pa će malo zaćutati, pogledati negdje preko brda i dodati: — A čovjek, kad baš hoće da ga prevare, ne treba mu ni baksuz, ni urok, ni crna mačka. Dovoljna mu je vlastita nada.

Ili, kako su govorili stari: — Ko ne nauči na prvom kamenu, naučiće na drugom. Samo je nevolja što su neki ljudi kadri da se sapletu o isti kamen i treći put.

A onda bi se nasmijala onim babinskim smijehom, pomalo tužnim, pomalo mudrim, pa odmahnula rukom:

— Eh, djeco moja... može biti da nije baksuz onaj što ga narod tako zove. Može biti da smo ponekad baksuzi sami sebi.

A može, bogme, biti i da smo toliki baksuzi da nam ni baksuz ništa ne može.