„Gledaj, bona, momka, da bude viđen. Iz viđene kuće, da ti majka nije jadna.“

Tako mi je jednom davno zborila jedna stara  baba, sjedeći pod košćelom koja je ljeti pravila hlad kao crkveno predvorje. U rukama joj brojanica, pred njom fildžan kafe, a u očima onaj stari, mudri sjaj ljudi koji su više života prešli nego što su dana prebrojali.

Ona nije gledala kao mi danas. Nije mjerila čovjeka po odijelu, po satu na ruci ili po tome koliko mu je džep težak. Ona je gledala dublje. U korak, u pogled, u riječ. Znala je da čovjek može biti obučen u najbolje ruho, a da mu duša bude prazna kao napuštena kuća u kamenu.

„Viđen ti je, sinko, onaj koga narod vidi i kad mu leđa okrene“, govorila bi.

Jednom se, priča mi baba, zagledala u jednog momka. A momak – da ga je samo pogledati. Visok kao jela iznad planinskog vrela, plećat kao stari hrast u zaseoku, crnih očiju koje su mogle i nasmijati i zamisliti čovjeka. Lijep, naočit, pravi momak za priču.

Ali...

Baba se nešto zamisli.

„Eh, lijep je on, dijete moje, ali nešto mi tu tanko...“

„Šta tanko, baba?“ pitali je.

„Krv, šćeri. Krv. Nije svaka ljepota za kuću.“

Tako joj je, veli, njena majka nekada govorila. Ali šta ti je mladost? Mladost ti je kao proljećna rijeka – bujna, vesela i ne pita gdje će udariti. Slabo je ona slušala stare, a još slabije njihove tihe savjete.

Jer starost gleda niz put koji je već pređen, a mladost gleda samo prvu okuku.

A u Hercegovini se znalo šta znači kad kažeš za nekoga: viđen.

Nije to bila samo ljepota lica. Nije to bio samo stas, širok ramenski luk i momački hod. Viđen je bio onaj što kad uđe u kafanu, zastane priča. Ne zato što se on nameće, nego zato što ga ljudi poštuju.

Viđen je bio onaj što ima obraz čist kao jutarnja rosa na travi, riječ tvrdu kao hercegovački kamen i srce meko kao majčina pogača ispod sača.

Takav se momak birao za kuću. Takav se tražio za život.

A sad da se vratimo onoj babi.

E baš takvog je ona baba našla ali baba je bila alčak!

Nisam vam na početku rekao – bila je, kako se to nekad u selu govorilo, „čuruk u jednu nogu“. Hodala je malo nakrivo, kao da je jedna noga ranije krenula putem od druge.

Ali duša joj je bila prava.

Takve su nekad bile žene. Nije ih krasila samo ljepota lica, nego snaga koju su nosile kao nevidljivi zavežljaj ispod marame. U njima je bilo i sunca i kamena, i nježnosti i tvrdoglavosti.

Nju su, nekako na prevaru, udali za tog viđenog momka.

Kažu da je stari svat, kad je sjahao s konja i prvi put je ugledao, malo zastao. Nije se obrušio riječima, nije uzdahnuo, nije okrenuo glavu.

Samo je dugo pogledao.

Kao čovjek koji ne gleda očima nego srcem.

Priđe joj, prekrsti se, pomilova je po ramenu i reče:

„Neka si ti nama živa i zdrava, snaho. Neka si nam srećna. Sve drugo Bog popravi.“

I poljubi je tri puta.

Ona se tada okrenula svome selu. Pogledala je još jednom u one poznate kuće od kamena, u vinograde što se penju uz gole strane, u stazu kojom je toliko puta jedva hodala kao djevojka.

Mahnula je rukom.

Kao da je ostavila mladost iza sebe, a ponijela čitav jedan svijet u srcu.

Kao da je u taj mali zavežljaj stavila svu dobrotu svoje majke, sve molitve svog roda i svu sreću koja joj je bila namijenjena.

I zaista – nije prošlo mnogo godina, a selo je počelo drugačije da gleda.

Rodila je devet sinova.

Devet sokolova.

Devet stubova jedne kuće.

Rastoše oni kao mladi jasenovi pod planinom. Svaki visok, svaki snažan, svaki radostan. Kad prođu selom, majke bi zastajale, očevi klimali glavom, a starci govorili:

„E, ovo su ti ljudi.“

Svaki ljepši od ljepšeg.

Svaki – viđen.

Da je cijela Hercegovina za njih znala.

I onda se čovjek zamisli nad tim starim riječima.

Šta je zaista viđeno?

Je li viđen onaj koga svi pogledaju kad uđe u sobu?

Ili onaj koga se sjete kad godine prođu?

Je li viđen onaj što ima lijepo lice?

Ili onaj što ostavi lijep trag?

Jer, eto, ta naša baba, što je nekada tražila viđenog momka, na kraju je postala najviđenija od svih.

Njena noga jeste malo krivila put.

Ali njena duša nikada.

I zato je pamte.

Jer u Hercegovini čovjek ne ostane po tome kako je hodio.

Ostane po tome koliko je dobra za sobom ostavio.